Moje školovanje

Prvi razred osnovne škole upisujem 1982. godine. Škola se zvala „OŠ Miše Simoni“ u Dubrovniku. Učiteljica koja nas je učila se zvala Stana Bukvi. Predavala nam je od prvog do četvrtog razreda. To je bila dobra učiteljica, koja je imala tada nekih svojih 45 godina. Bila je srednje građe, crne duge kovrdžave kose. Sjećanja na nju i njeno podučavanje su lijepa. U četvrtom razredu osnovne škole počinjemo učiti dva strana jezika Ruski i Engleski. Ruski sam učio samo u osnovnoj školi, dok sam Engleski nastavio učiti i u srednjoj školi. Od petog razreda osnovne škole pored novih predmeta dolaze i novi nastavnici i razredni starješina. Moj razredni je bio mladi učitelj tehničkog vaspitanja Stevo Blagojević, rodom iz Nikšića. Pamtim ga kao mladog učitelja sa malo većim zliscima , bradom i brkovima koji je lagano sa nama , kao i mi sa njim prolazio godine našeg zajedničkog druženja. Godine su prolazile, razredi se zavšavali. Mijenjali su se učitelji i predmeti, nečija imena sam zapamtio nečija nisam, neki su ostali u lijepim, a neki u manje lijepim uspomenama sve tako dok nismo završili osmi razred. Uz uspomene i sjećanja koja su nas povezivala osam godina, uz zajednički provedenu ekskurziju u osmom razredu, i mnogobrojne zajedničke izlete tokom svih osam godina školovanja rastanak sa školskim drugovima i drugaricama nije bio lak. U periodu osnovnog školovanja uporedo pohađam pet godina i osnovnu muzičku školu „Luka Sorkočević“ u Dubrovniku , smijer harmonika. Učiteljica harmonike mi je bila Neža Bojić- Tijanić. Zbog svađe sa njom napuštam peti razred osnovne muzičke škole. Godine 1990 upisujem srednju elektro- tehničku školu, prvi razred u Dubrovniku. U prvom razredu srednje škole počinju trvenja u tada zajedničkoj nam zemlji, pa ja drugi razred srednje škole upisujem u Nikšiću, iz razloga što u najbližem i napovoljnijem gradu za školovanje van Dubrovnika Trebinju, nije postojao drugi razred elekteo – tehničkog smijera. U Nikšiću završavam drugi i treći razred srednje škole. To vrijeme školovanja sam proveo sam bez porodice , stanaujući u domu studenata i đaka „ Braća Vučinić“. U ovom dijelu svog školovanja pored drugova iz razreda i doma, kao i profesora usjećanju ostaja ratno vrijeme i odvojenost od porodice kao i hajdučija koja je vladala u školi, koja je najčešće uzrokovala pored raznih lomova po školi i redovno kolektivno bježanje sa časova koje je na kraju postalo pravilo. Četvrti srednje završavam u Tivtu u normalnim uslovima, ako se izuzmu tada još tekući ratni sukobi.