Moje rodno mijesto

Moje rodno mjesto kao što rekoh je selo Šćenica. Moj brat koji je stariji od mene četiri godine je rođen u Trebinju, a ja se nekako nisam dao iznijeti iz mjesta i zemlje mojih đedova pa se rodih u Šćenici. Porod su pomogle jedna moja sada već pokojna baba Mare i strina Danica koja je živa i danas. Dan 07.05. 1975 dan poslije Đurđeva dana ( koji ja slava čitavog sela) te godine je dan kada sam se rodio ja, tj. dan kada se rodila zadnja beba u samom selu. (slika Šćenice) Beba porijeklom iz Šćenice se još rađalo poslije mene i bogu hvala rađa se i danas, ali poslije mene niko ne rodi baš u selu. Selo Šćenica je kao što rekoh jedno od tridesetak bobanskih sela, smješteno i omeđeno sa sjevera popovim poljem a sa juga jadranskim morem. Kamenito kraško područje sa najvećim vrhovima oko (slika obnovljene crkve) devetstotina metara i sa prosječnon visinom oko 400 -500 m nastanjeno još od najranijih dana o čeme govori i veliki broj starih grobnica , odvajkada je predstavljalo sponu i najbrži put između Popova Polja i sjevernijih brdskih krajeva sa jedne strane i Dubrovnika sa druge strane.

Šćenica je brdsko mjesto sa prosječnom nadmorskom visinom nešto većom od 450m. Izgled brdovitog kraškog kraja neupućenom ne obećava puno , ali kao što reče i napisa pjesnik „prevari se oko prosjaku i caru kad pogleda po mom rodnom kamenjaru“. Male kamene kuće , gusto nabijene jedna na drugu, skladano se uklapaju u kameniti kraški reljef. Nekada davno sa krovovovima od (srednjovjekovna grobnica u Šćenici) ražene slame, ili od kamenih ploča, a danas sa krovovima pokrivenim ciglom (crijepom) , kuće se dosta često naslanjaju jedna na drugu, pa ponekad prave čitav niz od nekoliko spojenih kuća. Manje i više ravne površine , razbacane najčešće u udolnama između brda, iako se mogu naći i na brdskim stranama, sastavljene od dubokog sloja, najčešće kvalitetne

crnice, predstavljale su osnov za preživljavanje, i omogućavale su sijanje dobar rast i zrenje najrazličitijih vrsta žitarica i povrća. Drugi osnov za opstanak i preživljavanje je bilo stočarstvo, kojim su se kao i poljoprivredom ljudi bavili još od prvih dana doseljavanja u ove krajeve. Blaga mediteranska klima omogućavala je kvalitetan uzgoj smokava i vinove loze, koja se u velikim količinama gajila na prisojnim stranama u docima i džanurima. Mnoga mjesta seoskih područja i danas nose naziv vinogradi , iako po nekad u njima danas i nema nijedan čokot vinove loze. Dobar dio obradivog zemljišta dolaca i vrtova nekada nije ni postojao, već su ljudi stoljetnim, teškim radom, poziđujući, građeći zidove kao brane, zaustavljali zemlju koju je vrijeme stvaralo i spiralo sa kamanitih brda i tako stvarali nove obradive površine. O ovom teškom i dugotrajnom radu govore kilometri zidova i pozida razbacanih po bobanskim selima. Nekad davno dok bobanska sela bijahu puna života, kako ljudi tako i domaćih životinja Šćenica je brojala 24 domaćinstva, koja nisu cimala kao ova danas po tri , četiri člana porodice, već se broj članova peo i do dvadeset. U ta vremena, usljed puno ljudi i ajvana , a relativno malo prostora život je bio težak. Velik broj usta pojeo bi sav urod. Dobro bi bilo ako bi i doteklo, naručito za sušnih godina, kada bi slabo rodilo, i kada bi se i umiralo od gladi. Mnogobrojni ajvanski zub nije dao ničeme da raste, pa je teški i škrti kraški teren bio još teži, i rađao još teže. Nije bi bilo ni šume, naročito u ona vremena kada su se držale koze u velikom broju, da narod i čitava sela nisu brinuli i čuvali goru. Na širem području Bobana malo ja živih izvora vode, a i ti izvori su većinom mali, dok ih na području Šćenice uopšte i nema, tako da se narod odvajkada koristio vodom za piće iz čatrnja, dok se ajvan napajao iz lokava. Vode bi dotrajavalo sem za vrijeme velikih suša kao npr. one koja zadesi ove krajeve daleke 1952. godine. Prolazi Šćenica kroz vremena teška, lijepa i junaška, bi dosta i junačkih ali dosta i lijepih. Bi dosta i teških vremena, ali nebi težih kao što bijahu ove nesretne godine i ratna dešavanja kada Šćenica opustje , i kada po prvi put što se zna i što se priča osta sama i pusta bez naroda i mještana. Nikad prije kuće ne ostaše toliko godina prazne i puste. Jesu i prije u vremena davna ostajale same onda kad bi seljani bježali u zbjegove i krili se od Turaka , Nijemaca ili ustaša, ali bi se brzo vraćali i kuće čuvali. Najveći broj kuća, štala i paljara izgore u ovom zadnjem ratu, upali ih hrvatska vojska a sruši i minira do temelja crkvu Male Gospojine u Šćenici. Od juna 1992 do potpisivanja dejtonskog sporazuma mještani nisu mogli pohoditi svoje kuće. Poslije potpisivanja dejtonskog sporazuma počele su pojedinačne posjete popaljenim selima , da bi 2001 počeo stvarni povratak. U Šćenici je do danas popravljeno nekoliko kuća, nešto vlastitim sredstvima vlasnika , nešto uz pomoć raznih donacija i donatora. Danas ponovo veliki broj naroda dolazi u selo, obrađuje po koji dočić ne prepuštajući zaboravu postojbinu svoju i svojih djedova.