четвртак, 17. јун 2010.

Moj pogled na rat

Šta reći, šta napisti o ratnom periodu , odakle početi kako završiti. Dali početi priču o skoro nasilnom odvajanju šesnaestogodišnjeg djačaka od svoje porodice i njegovom samostalnom boravku u za njega tada tuđem i dalekom svijetu. Dali pomenuti vrijeme od dva mjeseca u kome nije znao ništa o svojima, dali pomenuti posljeratna potucanja po tuđim kućama i tuđim mjestima, i ugaslu nadu za životom u svojoj kući i dotadašnjim normalnim i lijepim uslovima života. Dali možda prvo pomenuti one koji dadoše svoje živote za odbranu i u odbrani svoga, i one koji dadoše dijelove tijela, one koje dadoše snagu i zdravlje u istom tom ratu, ili možda one koji oplakuju svoje mrtve, ili možda one koji još traže , a nisu našli i one koji hoće da znaju, a ništa neznaju o svojim nestalim. Dali možda prvo pomenuti sve ono koji propatiše bilo fizički bilo psihički, ili možda sva mjesta šume i planine, rijeke i jezera, svaki kamen i svaku šaku zemlje koji se zališe krvi i suzama zajedno pomiješanim u uskovitlanom vihoru ludila. Dali prvo pomenuti sve ugasle nade i želje, ugušene i uništene mladosti i cijele živote, ili možda sva dobra koja desetljećima i stoljećima stvaraše i stvoriše žuljevite radničke ruke koja se uništiše, opljačkaše, upališe i porušiše. Dali prvo postaviti pitanje zašto se ratno ludilo dogodi, ko ga i radi čijeg interesa organizova i započe, dali se moglo izbjeći ili možda prije završiti. Gdje su svi oni krivci za rat, dali su osuđeni ili im se sudi, ko ih i radi čega štiti ako nisu osuđeni i ako im se ne sudi. Dali smo mi sami krivi ili je možda neko drugi, i da li smo išta naučili i izvukli neku poruku i savjet da ih znamo prenijeti na mlađe generacije. Šta reći šta poručiti. Može se sve reći i skratiti u par istinitih, vjekovnih rečenica kojih se narod nažalost samo sjeti kada se i sam opeče. Provjerivši ih nažalost na svojoj koži i mi danas možemo da ih potvrdimo i konstatujemo i kažemo, nebili se čule i zapamtile, a to je da : rat nije nikome dobro donio, u ratu nema pobjednika i poraženih jer su svi gubitnici, svaki rat, ma kakav navodni razlog njegovog izbijanja i početka se činio se ne svodi na kraju na ništa drugo nego na borbu za ekonomska i materijalna dobra, kakvi god ratni rezultati bili „mali narod“ u miru i poslije rata uvijek izgubi (ovo vrijedi specijalno za naše područje). Posmatrajući ponašanje nekih životinja (većine) u prirodi postavlja se pitanje dali čovjek ima pravo da naziva sebe humano biće i dali je to on u stvarnosti stvarno human, a ako se smatra da jeste onda bi se trebalo preispitati i nanovo objasniti riječ human i humanost.

Нема коментара:

Постави коментар