MOJA PORODICA

Po predanju koje se odnosi na porijeklo moje porodice, moja porodica se doseljava sa prostora Rijeke Crnojevića, prostora današnje Crne Gore u brdsko područje, najjužnijih dijelova današnje BiH, južno od rijeke Trebišnjice , samo nekoliko kilometara od jadranskog mora, u blisko zaleđe grada Dubrovnika. Brdska oblast se uzdiže sa sjeverne strane jadranskog mora, koje se i vidi sa viših vrhova brda, kao i dio grada Dubrovnika, kao i sa južne strane popova polja koje i oivičava i čini poljem.Ovaj brdski prostor od tridesetak sela danas je poznat pod nazivom Bobani. Selo se zove Šćenica, koje je ujedno i najveće selo bobanskog regiona. Doseljavanje se po predanju dogodilo prije 1389 g. tj. prije kosovske bitke. Najvjerovatnije , za vrijeme dolaska nismo nosili današnje prezime. Čičkovići čine polovinu domaćinstava sela. Po kazivanju , koje je govorio jedan od igumana manastira Zavale koji je živio još prije drugog svjetskog rata, a koji je svoja kazivanja i njihovu istinitost temeljio na knjigama koje su postojale u manastiru ,a koje su nažalost izgorele u drugom svjetskom ratu pored Zotovića i Barzuta Čičkovići su najstarije prezime ovog kraja koje se nije mijenjalo.Za vrijeme turske vlasti nakon što mu ubijaju porodicu, jedan član bratstva Čičković ,zvani Jovan Ozoban napušta Šćenicu i seli u okolinu Glamoča (BiH) gdje zadržava prezime, iznova osniva porodicu i širi pleme Čičkovića.

Svoje porodično stablo znam pet koljena unazad. Ono počinje sa Savom Čičkovićem. Sava je imao tri sina koji su se zvali : Tripo, Simo i Jovica. Tripina loza izumire, Simina ima nasljednike a od Jovice preko njegovog sina Save i unuka Jovice rađa se moj otac Đuro. Moj đed je imao brata koji ima svoje potomstvo, kao i od djece pored moga oca još tri sina i jedno žensko dijete. Imao je još dvoje muške djece koji su umrli kao mali. Tetka i stričevi svi imaju potomstvo. Jedan od stričeva kao i strina su nažalost umrli. Moj otac pored mene ima još jednog sina , mog brata Jovicu. Zbog konstantnog i velikog broja Sava, imamo nadimak , i u selu smo znani i kao Savići. Moj otac Đuro je rođen 14. 01.1936 g. u selu Šćenici. Kao dječak od sedam godina ostaje bez oca. Stariji očev brat kao šesnaestogodišnjak odlazi u partizane, u kojima ostaje do kraja rata ,a poslije odlazi u vojnu školu. Otac kao drugo najstarije muško dijete primoran je da rano odraste. Rasta oko183 cm, bio je jako sposoban u mladosti i čeličnog života. Šteta je što nije imao uslove da svoju snagu i sposobnost usmjeri na sport jer bi siguran sam imao jako dobre rezultate i uspjehe. Oženio se u tridesetčetvrtoj godini tj. 1970 g. mojom majkom. Moj majka se zove Zora. Ona je rodom iz sela Gorogaša. Bobanskog sela tri, četiri kilometra od Šćenice. Rođena je 07.03.1951 od oca Sava i majke Kose Porobić. Majka je omanjeg rasta, crne kose.1971g. 22. 07. rađa se moj brat Jovica. On je visine oko 184 cm. Oženjen je suprugom Daliborkom. Imaju dvoje djece, petogodišnjeg sina Đorđa i dvogodišnju Jelenu. !975 sam se rodio i ja. 2001 upoznajem Zoricu Ćuk rođenu 03.05.1973 u Trebinju ,a porijeklom iz sela Podosoja, zaseoka Ugarci koje se nalazi na području Ljubomira. 31.08.2002 stupamo u bračnu zajednicu. Nakon četiri godine braka 01.11.2005 rađa se ćerka Anastasija koja je krštena godine 2008 21. 09. na dan osvještanja novoizgrađene crkve Male Gospojine u Šćenici, koja se podiže na temeljima stare crkve koju poruši hrvatska vojska u zadnjam ratu maja 1993.

Kao što rekoh rođen sam u selu Šćenici. 1973 otac počinje praviti kuću u Dubrovniku gdje odlazi i raditi. 1979 svi selimo u Dubrovnik otac koji je već tamo radio, majka, brat,ja i baba koja je živjela sa nama, a koja umire 1980g. Do izbijanja ratnih sukoba naovim prostorima 1991g. živimo u našoj porodičnoj kući u Dubrovniku. Otac i majka rade. Otac radi kao čuvar u firmi FiT Zaštita,a majka se prvo zapošljava sezonski u kuhinju restorana ocean, dabi zatim dobila stalno zapošljenje u (Anastasija) konfekcijskoj firmi Jugoplastika. Zbog boljih uslova rada prelazi prvo za čistačicu u tvornicu ugljeno-grafičkih proizvoda Dubrovnik a zatim za čistačicu u Upravu Prihoda Dubrovnik. Tu ostaje zaposlena sve do izbijanja rata 1991, kada je u tim mutnim vremenima šalju na tzv. Poček. Brat i ja idemo u školu. Brat završava srednju mašinsku školu, a ja 1991 završavam prvi razred elektrotehničke škole u Dubrovniku. 1991-e upisujem elektro-tehničku školu u Nikšiću, drugi razred. Odlazim u Nikšić jer u Trebinju tada nije bio elektro-tehnički smijer. U Nikšiću završavam drugi i treći razred srednje škole. Četvrti razred završavam u Tivtu gdje i dobijam konačnu diplomu o završenoj srednjoj elektro-tehičkoj školismijer energetika 1994g. Otac, majka i brat žive na selu do šestog mjeseca 1992-ge kada se pod prijetnjom ratnih dešavanja sa ostalim stanovništvom povlače i idu u Trebinje. 03.06.1992 selo Šćenica je uništeno i upaljeno od strane oružanih snaga regularne hrvatske vojske. Otac i brat žive u Trebinju a ja i majka u Tivtu gdje ja završavam školu. 1995 pridružuje nam se i brat. 1996brat i ja odlazimo u Grčku, odakle se vraćamo 01.01.1998 g. Ja se vraćam u Trebinje1999 kod oca i majke , koja se već bila vratila. 2001 počinje ostvarenje povratka na selo pod pokroviteljstvom unhcr-a, koje se realizira opravkom srušene kuće 2002 u Šćenici. Od tada moj otac i majka žive na selu, trenutno kao dvoje od troje stalnih žitelja sela Šćenice. Oni žive u našoj vlastitoj kući koju je otac podigao, a koriste zajedničko porodično imanje koje moj otac dijeli sa svojom braćom, i njihovim nasljednicima. 2002-ge godine kupujemo kuću u Trebinju od para ostvarenih prodajom porodične kuće u Dubrovniku. U toj kući je živio moj brat sa porodicom, a nakon mog boravka i rada na selu gdje sam bio sa porodicom moja žena, tada jednogodišnja Anastasija i ja se vraćamo u Trebinje 2006-te godine i useljavamo u novoizgrađeni sprat kuće.

Od tada do danas živimo u našoj kući u trebinjskom naselju Gorica, ispod fabrike alata , prema rijeci Trebišnjici . U prizemlju dvospratne kuće živi moj brat sa svojom porodicom, a na spratu živim ja sa svojom poodicom. Imamo lijep trosoban stan koji nije do kraja izrađen, ali je funkcionalan i osposobljen za normalan život. Sa balkona na dnevnom boravku se pruža pogled na stari Perovića most i na brdo Crkvinu i hercegovačku Gračanicu. Kuća je od Trebišnjice udaljena nekih stotinjak metara. Od kuće do centra grada , stiže se za petnaest -dvadeset minuta normalnog hoda.