Moje slike

Moj pogled ka budućnosti

Kada čovjek razmišlja o sebi, svojim željama i nadama, o načinima kako i na koji način da organizuje, planira i isplanira, i na kraju ostvari, zamišleno i poželjeno, uvijek se rukovodi željama za lijepim, sigurnim, zdravim, uspješnim, bezbrižnim, ekonomski dobro osiguranim, srećnim i stabilnim životom. U ostvarivanju zamišljenih želja pored svih svojih uloženih kako fizičkih tako i psihičkih napora, čovjek dosta puta ,ili bolje reći skoro uvijek (bar na našim prostorima ) biva uslovljen gledano sa njegovog ličnog stanovišta mnogobrojnim vanjskim faktorima, na koje on ne može i pored sve svoje želje i volje utjecati, a koji ponekad ili najčešće bivaju i glavna upravljačka smjernica budućeg razvoja i toka događaja ljudskog života u cjelini. Faktori vezani za globalne situacije iz najrazličitijih grana i sfera životnih prilika, kao što su globalno sigurnosno stanje, globalno ekonomsko stanje, globalni strateški planovi i predviđanja, globalna naučno tehnološka dostignuća, kao i regionalna i lokalna stanja isto tako na nivoima raznih područja, direktno ili indirektno utiču na sami razvoj budućih događaja, prilika tj. sudbine čovjeka kao jedinke, koja se u stvari samo u malobrojnim situacijama može razdvojiti od globalnih situacija i dešavanja. Iz ovog prije navedenog bi se dalo zaključiti da čovjek predviđajući svoju budućnost, i viđenje samog sebe u budućnosti, pod uslovima normalne fizičke postojanosti, odgovore i pitanja na ovu temu i pored svojih želja i životnih sposobnosti mora dobrim dijelom tražiti u budućoj lokalnoj, regionalnoj i globalnoj ,sigurnosnoj i ekonomskoj situaciji, koje su i same uslovljene nizom drugih važnih faktora. Predvidjeti čak i kratkoročnu globalnu i ekonomsku situaciju, i pored svih učenih ljudi, i svih mogućih postojećih nauka, je jako teško ,ili bolje rečeno nemoguće. Iako se naučnici , predstavnici raznih naučnih grana kao i oni ostali koji se smatraju dobro upoznati i uključeni u svjetska zbivanja i događaje, predstavljaju kao dobri prognozeri koji redovno i aktivno rade, i omogućuju i prezntuju saznanja o budućnosti čovječanstva , veliki je broj nepredviđenih situacija za koje svi oni nisu spremni, a koje su u stanju drastično promjeniti kako pojedinačne kurseve ljudskih kretanja tako i one globalne i tako pokazati ništavnost mogućih predviđanja i znanja. Globlna svjetska kretanja po mnogim za mene realnim predviđanjima se kreću u nimalo zavidnom pravcu. U još gorem pravcu se kreću i ostvaruju naša državna BiH-a kretanja što je jasno kao dan. Ipak čovjek nebi bio čovjek da duh optimizma ne probija iz njega, pa tako i u ovim današnjim teškim vremenima treba se nadati u bolju budućnost i biti optimista. Ako to ne bude moguće ovdje u ovoj državi da ako to bude moguće na nekom drugom mjestu u svijetu.

Moj pogled na rat

Šta reći, šta napisti o ratnom periodu , odakle početi kako završiti. Dali početi priču o skoro nasilnom odvajanju šesnaestogodišnjeg djačaka od svoje porodice i njegovom samostalnom boravku u za njega tada tuđem i dalekom svijetu. Dali pomenuti vrijeme od dva mjeseca u kome nije znao ništa o svojima, dali pomenuti posljeratna potucanja po tuđim kućama i tuđim mjestima, i ugaslu nadu za životom u svojoj kući i dotadašnjim normalnim i lijepim uslovima života. Dali možda prvo pomenuti one koji dadoše svoje živote za odbranu i u odbrani svoga, i one koji dadoše dijelove tijela, one koje dadoše snagu i zdravlje u istom tom ratu, ili možda one koji oplakuju svoje mrtve, ili možda one koji još traže , a nisu našli i one koji hoće da znaju, a ništa neznaju o svojim nestalim. Dali možda prvo pomenuti sve ono koji propatiše bilo fizički bilo psihički, ili možda sva mjesta šume i planine, rijeke i jezera, svaki kamen i svaku šaku zemlje koji se zališe krvi i suzama zajedno pomiješanim u uskovitlanom vihoru ludila. Dali prvo pomenuti sve ugasle nade i želje, ugušene i uništene mladosti i cijele živote, ili možda sva dobra koja desetljećima i stoljećima stvaraše i stvoriše žuljevite radničke ruke koja se uništiše, opljačkaše, upališe i porušiše. Dali prvo postaviti pitanje zašto se ratno ludilo dogodi, ko ga i radi čijeg interesa organizova i započe, dali se moglo izbjeći ili možda prije završiti. Gdje su svi oni krivci za rat, dali su osuđeni ili im se sudi, ko ih i radi čega štiti ako nisu osuđeni i ako im se ne sudi. Dali smo mi sami krivi ili je možda neko drugi, i da li smo išta naučili i izvukli neku poruku i savjet da ih znamo prenijeti na mlađe generacije. Šta reći šta poručiti. Može se sve reći i skratiti u par istinitih, vjekovnih rečenica kojih se narod nažalost samo sjeti kada se i sam opeče. Provjerivši ih nažalost na svojoj koži i mi danas možemo da ih potvrdimo i konstatujemo i kažemo, nebili se čule i zapamtile, a to je da : rat nije nikome dobro donio, u ratu nema pobjednika i poraženih jer su svi gubitnici, svaki rat, ma kakav navodni razlog njegovog izbijanja i početka se činio se ne svodi na kraju na ništa drugo nego na borbu za ekonomska i materijalna dobra, kakvi god ratni rezultati bili „mali narod“ u miru i poslije rata uvijek izgubi (ovo vrijedi specijalno za naše područje). Posmatrajući ponašanje nekih životinja (većine) u prirodi postavlja se pitanje dali čovjek ima pravo da naziva sebe humano biće i dali je to on u stvarnosti stvarno human, a ako se smatra da jeste onda bi se trebalo preispitati i nanovo objasniti riječ human i humanost.

Moje školovanje

Prvi razred osnovne škole upisujem 1982. godine. Škola se zvala „OŠ Miše Simoni“ u Dubrovniku. Učiteljica koja nas je učila se zvala Stana Bukvi. Predavala nam je od prvog do četvrtog razreda. To je bila dobra učiteljica, koja je imala tada nekih svojih 45 godina. Bila je srednje građe, crne duge kovrdžave kose. Sjećanja na nju i njeno podučavanje su lijepa. U četvrtom razredu osnovne škole počinjemo učiti dva strana jezika Ruski i Engleski. Ruski sam učio samo u osnovnoj školi, dok sam Engleski nastavio učiti i u srednjoj školi. Od petog razreda osnovne škole pored novih predmeta dolaze i novi nastavnici i razredni starješina. Moj razredni je bio mladi učitelj tehničkog vaspitanja Stevo Blagojević, rodom iz Nikšića. Pamtim ga kao mladog učitelja sa malo većim zliscima , bradom i brkovima koji je lagano sa nama , kao i mi sa njim prolazio godine našeg zajedničkog druženja. Godine su prolazile, razredi se zavšavali. Mijenjali su se učitelji i predmeti, nečija imena sam zapamtio nečija nisam, neki su ostali u lijepim, a neki u manje lijepim uspomenama sve tako dok nismo završili osmi razred. Uz uspomene i sjećanja koja su nas povezivala osam godina, uz zajednički provedenu ekskurziju u osmom razredu, i mnogobrojne zajedničke izlete tokom svih osam godina školovanja rastanak sa školskim drugovima i drugaricama nije bio lak. U periodu osnovnog školovanja uporedo pohađam pet godina i osnovnu muzičku školu „Luka Sorkočević“ u Dubrovniku , smijer harmonika. Učiteljica harmonike mi je bila Neža Bojić- Tijanić. Zbog svađe sa njom napuštam peti razred osnovne muzičke škole. Godine 1990 upisujem srednju elektro- tehničku školu, prvi razred u Dubrovniku. U prvom razredu srednje škole počinju trvenja u tada zajedničkoj nam zemlji, pa ja drugi razred srednje škole upisujem u Nikšiću, iz razloga što u najbližem i napovoljnijem gradu za školovanje van Dubrovnika Trebinju, nije postojao drugi razred elekteo – tehničkog smijera. U Nikšiću završavam drugi i treći razred srednje škole. To vrijeme školovanja sam proveo sam bez porodice , stanaujući u domu studenata i đaka „ Braća Vučinić“. U ovom dijelu svog školovanja pored drugova iz razreda i doma, kao i profesora usjećanju ostaja ratno vrijeme i odvojenost od porodice kao i hajdučija koja je vladala u školi, koja je najčešće uzrokovala pored raznih lomova po školi i redovno kolektivno bježanje sa časova koje je na kraju postalo pravilo. Četvrti srednje završavam u Tivtu u normalnim uslovima, ako se izuzmu tada još tekući ratni sukobi.

Moj grad

Danas sa svojom porodicom živim u Trebinju. Trebinje je grad od trideset-četrdeset hiljada stanovnika. Tačan broj stanovnika se ne zna jer popis nije rađen odavno kako u Trebinju tako i u čitavoj BiH i Republici srpskoj. To je lijep grad, sa lijepom mediteranskom klimom, jednom od najpovoljnijih i najsunčanijih u čitavoj BiH. Grad se smjestio na rijeci Trebišnjici podno planine Leotara. Gradske četvrti se pružaju i rasprostiru kako u podnožju Leotara i okolnih brežuljaka tako i u ravni koja se od brda nastavlja prema Petrovom Polju na jugu i prema trebinjskoj šumi na zapadu. Blizina mora, položaj na tromeđi (tri) država, povoljna klima i saobraćajna povezanost predstavljali su ključ za razvoj Trebinja. Rijeka Trebišnjica i njene vode je ukroćena dvijema riječnim branama i betoniranim riječnim koritom , koje počinje od samog izlaza iz grada prema Popovom Polju. Prva brana je brana grančarevo koja stvara veliko bilećko jezero, i udaljena je uzvodno od Trebinja petnaestak kilometara. Druga brana ja brana Gorica koja se nalazi na samom ulazu u grad sa lijeve strane puta, idući putnim pravcem Nikšić- Trebinje i ona stvara Goričko jezero. Pored starih većinom austrijskih kula po okolnim brdima u Trebinju se nalazi i stari grad, sa svojim ulicama kućama i džamijom spomenicima i perioda turske vladavine. U starom gradu se nalazi i zdanje muzeja Hercegovine, koji ima pet –šest stalnih postavki, različitih tematskih cjelina i vremena nastanka eksponata. Uži dio grada povezuje šest mostova koji premošćavaju Trebišnjicu i spajaju gradska naselja to su : most kod male brane(brana Gorica), željeznički most preko kojeg je nekada išao ćiro, stari Perovića most koji je dislociran i koji se nekada nalazio na danas potopljenom području u blizini male brane, kameni most u gradu, betonski most u gradu i novoizgrađeni most(zaobilaznica) na izlazu iz Trebinja prema Ljubinju. U gradu se nalazi i katolička katedrala , pravoslavna crkva , nabrdu crkvini manastir hercegovačka Gračanica u kojoj je sahranjen veliki rodoljub, pjesnik i političar Jovan Dučić. U neposrednoj okolini grada nalazi se Petrp-Pavlov manastir, manastir Duži i manastir Tvrdoš, gdje je i sjedište Eparhije Zahumsko-Hercegovačke i Primorske. Pored raznih sportskih manifestacija koje organizuju lokalni sportski klubovi, u važnije manifestacije spadaju Dučićeve večeri poezije, sajam Turizma, ulični sajam knjiga i proslava Bogojavljenja i Blagovijesti, proslava na Zubačkim Ublima i okolne crkvene svetkovine i proslave, od kojih je jedna od najznačajnijih ona koja se održava na dan svetog Vasilija ostroškog i tvrdoškog koja se održava u selu Mrkonjići, rodnom selu svetog Vasilija.. Trebinje je povezano putevima koji vode na sve strane. Južni regionalni put spaja Trebinje sa Herceg Novim, istočni vodi prema Nikšiću i dalje

Moje rodno mijesto

Moje rodno mjesto kao što rekoh je selo Šćenica. Moj brat koji je stariji od mene četiri godine je rođen u Trebinju, a ja se nekako nisam dao iznijeti iz mjesta i zemlje mojih đedova pa se rodih u Šćenici. Porod su pomogle jedna moja sada već pokojna baba Mare i strina Danica koja je živa i danas. Dan 07.05. 1975 dan poslije Đurđeva dana ( koji ja slava čitavog sela) te godine je dan kada sam se rodio ja, tj. dan kada se rodila zadnja beba u samom selu. (slika Šćenice) Beba porijeklom iz Šćenice se još rađalo poslije mene i bogu hvala rađa se i danas, ali poslije mene niko ne rodi baš u selu. Selo Šćenica je kao što rekoh jedno od tridesetak bobanskih sela, smješteno i omeđeno sa sjevera popovim poljem a sa juga jadranskim morem. Kamenito kraško područje sa najvećim vrhovima oko (slika obnovljene crkve) devetstotina metara i sa prosječnon visinom oko 400 -500 m nastanjeno još od najranijih dana o čeme govori i veliki broj starih grobnica , odvajkada je predstavljalo sponu i najbrži put između Popova Polja i sjevernijih brdskih krajeva sa jedne strane i Dubrovnika sa druge strane.

Šćenica je brdsko mjesto sa prosječnom nadmorskom visinom nešto većom od 450m. Izgled brdovitog kraškog kraja neupućenom ne obećava puno , ali kao što reče i napisa pjesnik „prevari se oko prosjaku i caru kad pogleda po mom rodnom kamenjaru“. Male kamene kuće , gusto nabijene jedna na drugu, skladano se uklapaju u kameniti kraški reljef. Nekada davno sa krovovovima od (srednjovjekovna grobnica u Šćenici) ražene slame, ili od kamenih ploča, a danas sa krovovima pokrivenim ciglom (crijepom) , kuće se dosta često naslanjaju jedna na drugu, pa ponekad prave čitav niz od nekoliko spojenih kuća. Manje i više ravne površine , razbacane najčešće u udolnama između brda, iako se mogu naći i na brdskim stranama, sastavljene od dubokog sloja, najčešće kvalitetne

crnice, predstavljale su osnov za preživljavanje, i omogućavale su sijanje dobar rast i zrenje najrazličitijih vrsta žitarica i povrća. Drugi osnov za opstanak i preživljavanje je bilo stočarstvo, kojim su se kao i poljoprivredom ljudi bavili još od prvih dana doseljavanja u ove krajeve. Blaga mediteranska klima omogućavala je kvalitetan uzgoj smokava i vinove loze, koja se u velikim količinama gajila na prisojnim stranama u docima i džanurima. Mnoga mjesta seoskih područja i danas nose naziv vinogradi , iako po nekad u njima danas i nema nijedan čokot vinove loze. Dobar dio obradivog zemljišta dolaca i vrtova nekada nije ni postojao, već su ljudi stoljetnim, teškim radom, poziđujući, građeći zidove kao brane, zaustavljali zemlju koju je vrijeme stvaralo i spiralo sa kamanitih brda i tako stvarali nove obradive površine. O ovom teškom i dugotrajnom radu govore kilometri zidova i pozida razbacanih po bobanskim selima. Nekad davno dok bobanska sela bijahu puna života, kako ljudi tako i domaćih životinja Šćenica je brojala 24 domaćinstva, koja nisu cimala kao ova danas po tri , četiri člana porodice, već se broj članova peo i do dvadeset. U ta vremena, usljed puno ljudi i ajvana , a relativno malo prostora život je bio težak. Velik broj usta pojeo bi sav urod. Dobro bi bilo ako bi i doteklo, naručito za sušnih godina, kada bi slabo rodilo, i kada bi se i umiralo od gladi. Mnogobrojni ajvanski zub nije dao ničeme da raste, pa je teški i škrti kraški teren bio još teži, i rađao još teže. Nije bi bilo ni šume, naročito u ona vremena kada su se držale koze u velikom broju, da narod i čitava sela nisu brinuli i čuvali goru. Na širem području Bobana malo ja živih izvora vode, a i ti izvori su većinom mali, dok ih na području Šćenice uopšte i nema, tako da se narod odvajkada koristio vodom za piće iz čatrnja, dok se ajvan napajao iz lokava. Vode bi dotrajavalo sem za vrijeme velikih suša kao npr. one koja zadesi ove krajeve daleke 1952. godine. Prolazi Šćenica kroz vremena teška, lijepa i junaška, bi dosta i junačkih ali dosta i lijepih. Bi dosta i teških vremena, ali nebi težih kao što bijahu ove nesretne godine i ratna dešavanja kada Šćenica opustje , i kada po prvi put što se zna i što se priča osta sama i pusta bez naroda i mještana. Nikad prije kuće ne ostaše toliko godina prazne i puste. Jesu i prije u vremena davna ostajale same onda kad bi seljani bježali u zbjegove i krili se od Turaka , Nijemaca ili ustaša, ali bi se brzo vraćali i kuće čuvali. Najveći broj kuća, štala i paljara izgore u ovom zadnjem ratu, upali ih hrvatska vojska a sruši i minira do temelja crkvu Male Gospojine u Šćenici. Od juna 1992 do potpisivanja dejtonskog sporazuma mještani nisu mogli pohoditi svoje kuće. Poslije potpisivanja dejtonskog sporazuma počele su pojedinačne posjete popaljenim selima , da bi 2001 počeo stvarni povratak. U Šćenici je do danas popravljeno nekoliko kuća, nešto vlastitim sredstvima vlasnika , nešto uz pomoć raznih donacija i donatora. Danas ponovo veliki broj naroda dolazi u selo, obrađuje po koji dočić ne prepuštajući zaboravu postojbinu svoju i svojih djedova.

MOJA PORODICA

Po predanju koje se odnosi na porijeklo moje porodice, moja porodica se doseljava sa prostora Rijeke Crnojevića, prostora današnje Crne Gore u brdsko područje, najjužnijih dijelova današnje BiH, južno od rijeke Trebišnjice , samo nekoliko kilometara od jadranskog mora, u blisko zaleđe grada Dubrovnika. Brdska oblast se uzdiže sa sjeverne strane jadranskog mora, koje se i vidi sa viših vrhova brda, kao i dio grada Dubrovnika, kao i sa južne strane popova polja koje i oivičava i čini poljem.Ovaj brdski prostor od tridesetak sela danas je poznat pod nazivom Bobani. Selo se zove Šćenica, koje je ujedno i najveće selo bobanskog regiona. Doseljavanje se po predanju dogodilo prije 1389 g. tj. prije kosovske bitke. Najvjerovatnije , za vrijeme dolaska nismo nosili današnje prezime. Čičkovići čine polovinu domaćinstava sela. Po kazivanju , koje je govorio jedan od igumana manastira Zavale koji je živio još prije drugog svjetskog rata, a koji je svoja kazivanja i njihovu istinitost temeljio na knjigama koje su postojale u manastiru ,a koje su nažalost izgorele u drugom svjetskom ratu pored Zotovića i Barzuta Čičkovići su najstarije prezime ovog kraja koje se nije mijenjalo.Za vrijeme turske vlasti nakon što mu ubijaju porodicu, jedan član bratstva Čičković ,zvani Jovan Ozoban napušta Šćenicu i seli u okolinu Glamoča (BiH) gdje zadržava prezime, iznova osniva porodicu i širi pleme Čičkovića.

Svoje porodično stablo znam pet koljena unazad. Ono počinje sa Savom Čičkovićem. Sava je imao tri sina koji su se zvali : Tripo, Simo i Jovica. Tripina loza izumire, Simina ima nasljednike a od Jovice preko njegovog sina Save i unuka Jovice rađa se moj otac Đuro. Moj đed je imao brata koji ima svoje potomstvo, kao i od djece pored moga oca još tri sina i jedno žensko dijete. Imao je još dvoje muške djece koji su umrli kao mali. Tetka i stričevi svi imaju potomstvo. Jedan od stričeva kao i strina su nažalost umrli. Moj otac pored mene ima još jednog sina , mog brata Jovicu. Zbog konstantnog i velikog broja Sava, imamo nadimak , i u selu smo znani i kao Savići. Moj otac Đuro je rođen 14. 01.1936 g. u selu Šćenici. Kao dječak od sedam godina ostaje bez oca. Stariji očev brat kao šesnaestogodišnjak odlazi u partizane, u kojima ostaje do kraja rata ,a poslije odlazi u vojnu školu. Otac kao drugo najstarije muško dijete primoran je da rano odraste. Rasta oko183 cm, bio je jako sposoban u mladosti i čeličnog života. Šteta je što nije imao uslove da svoju snagu i sposobnost usmjeri na sport jer bi siguran sam imao jako dobre rezultate i uspjehe. Oženio se u tridesetčetvrtoj godini tj. 1970 g. mojom majkom. Moj majka se zove Zora. Ona je rodom iz sela Gorogaša. Bobanskog sela tri, četiri kilometra od Šćenice. Rođena je 07.03.1951 od oca Sava i majke Kose Porobić. Majka je omanjeg rasta, crne kose.1971g. 22. 07. rađa se moj brat Jovica. On je visine oko 184 cm. Oženjen je suprugom Daliborkom. Imaju dvoje djece, petogodišnjeg sina Đorđa i dvogodišnju Jelenu. !975 sam se rodio i ja. 2001 upoznajem Zoricu Ćuk rođenu 03.05.1973 u Trebinju ,a porijeklom iz sela Podosoja, zaseoka Ugarci koje se nalazi na području Ljubomira. 31.08.2002 stupamo u bračnu zajednicu. Nakon četiri godine braka 01.11.2005 rađa se ćerka Anastasija koja je krštena godine 2008 21. 09. na dan osvještanja novoizgrađene crkve Male Gospojine u Šćenici, koja se podiže na temeljima stare crkve koju poruši hrvatska vojska u zadnjam ratu maja 1993.

Kao što rekoh rođen sam u selu Šćenici. 1973 otac počinje praviti kuću u Dubrovniku gdje odlazi i raditi. 1979 svi selimo u Dubrovnik otac koji je već tamo radio, majka, brat,ja i baba koja je živjela sa nama, a koja umire 1980g. Do izbijanja ratnih sukoba naovim prostorima 1991g. živimo u našoj porodičnoj kući u Dubrovniku. Otac i majka rade. Otac radi kao čuvar u firmi FiT Zaštita,a majka se prvo zapošljava sezonski u kuhinju restorana ocean, dabi zatim dobila stalno zapošljenje u (Anastasija) konfekcijskoj firmi Jugoplastika. Zbog boljih uslova rada prelazi prvo za čistačicu u tvornicu ugljeno-grafičkih proizvoda Dubrovnik a zatim za čistačicu u Upravu Prihoda Dubrovnik. Tu ostaje zaposlena sve do izbijanja rata 1991, kada je u tim mutnim vremenima šalju na tzv. Poček. Brat i ja idemo u školu. Brat završava srednju mašinsku školu, a ja 1991 završavam prvi razred elektrotehničke škole u Dubrovniku. 1991-e upisujem elektro-tehničku školu u Nikšiću, drugi razred. Odlazim u Nikšić jer u Trebinju tada nije bio elektro-tehnički smijer. U Nikšiću završavam drugi i treći razred srednje škole. Četvrti razred završavam u Tivtu gdje i dobijam konačnu diplomu o završenoj srednjoj elektro-tehičkoj školismijer energetika 1994g. Otac, majka i brat žive na selu do šestog mjeseca 1992-ge kada se pod prijetnjom ratnih dešavanja sa ostalim stanovništvom povlače i idu u Trebinje. 03.06.1992 selo Šćenica je uništeno i upaljeno od strane oružanih snaga regularne hrvatske vojske. Otac i brat žive u Trebinju a ja i majka u Tivtu gdje ja završavam školu. 1995 pridružuje nam se i brat. 1996brat i ja odlazimo u Grčku, odakle se vraćamo 01.01.1998 g. Ja se vraćam u Trebinje1999 kod oca i majke , koja se već bila vratila. 2001 počinje ostvarenje povratka na selo pod pokroviteljstvom unhcr-a, koje se realizira opravkom srušene kuće 2002 u Šćenici. Od tada moj otac i majka žive na selu, trenutno kao dvoje od troje stalnih žitelja sela Šćenice. Oni žive u našoj vlastitoj kući koju je otac podigao, a koriste zajedničko porodično imanje koje moj otac dijeli sa svojom braćom, i njihovim nasljednicima. 2002-ge godine kupujemo kuću u Trebinju od para ostvarenih prodajom porodične kuće u Dubrovniku. U toj kući je živio moj brat sa porodicom, a nakon mog boravka i rada na selu gdje sam bio sa porodicom moja žena, tada jednogodišnja Anastasija i ja se vraćamo u Trebinje 2006-te godine i useljavamo u novoizgrađeni sprat kuće.

Od tada do danas živimo u našoj kući u trebinjskom naselju Gorica, ispod fabrike alata , prema rijeci Trebišnjici . U prizemlju dvospratne kuće živi moj brat sa svojom porodicom, a na spratu živim ja sa svojom poodicom. Imamo lijep trosoban stan koji nije do kraja izrađen, ali je funkcionalan i osposobljen za normalan život. Sa balkona na dnevnom boravku se pruža pogled na stari Perovića most i na brdo Crkvinu i hercegovačku Gračanicu. Kuća je od Trebišnjice udaljena nekih stotinjak metara. Od kuće do centra grada , stiže se za petnaest -dvadeset minuta normalnog hoda.